Uloga centara za testiranje u zajednici u ranom otkrivanju HIV infekcije

Do kraja 2018. godine procijenjeno je da je 37.9 milijuna ljudi zaraženo HIV-om, a kod 1.7 milijuna osoba je HIV infekcija otkrivena tijekom te godine. Procjenjuje se da 79 (67-92)% osoba koje žive s HIV-om zna za svoj status, a 62 (47-74)% ima pristup antiretrovirusnim lijekovima. Ukupno 53% osoba koje su uzimale lijekove imaju nemjerljivu količinu virusa u krvi (viremiju). Te brojke su, nažalost, još uvijek daleko od globalnog cilja „90-90-90“ koji je postavljen do 2020. godine a odnosi se na to da 90% svih osoba koje žive s HIV-om znaju svoj status, 90% onih koji imaju dijagnosticiranu HIV infekciju uzimaju antiretrovirusnu terapiju te da je u 90% njih postignuta nemjerljiva viremija što onemogućava daljnje prenošenje HIV infekcije čak i nezaštićenim spolnim odnosom (eng. U=U; undetectable=untransmittable, nemjerljiv=nezarazan). Testiranje na HIV je, dakle, prvi korak u ostvarivanju cilja za kraj HIV epidemije te preduvjet kojim bi se omogućilo postizanje ostala dva cilja, pa Svjetska Zdravstvena Organizacija (SZO) potiče sve zemlje da pronađu manjkavosti i prepreke u kaskadi skrbi za oboljele od HIV-a čija je prva stepenica testiranje na HIV. U prošlom desetljeću zabilježeno je širenje testiranja na HIV otvaranjem različitih centara za testiranje pa i testiranja kod kuće brzim testovima iz sline ili krvi. Prema SZO svaki centar koji nudi test na HIV mora zadovoljavati tzv. ‘nužnih 5 C’ – consent (pristanak), confidentiality (povjerljivost), counseling (savjetovanje – uključuje savjetovanje prije i poslije testiranja), correct test results (točne rezultate testa), i connection/linkage to care (uključivanje oboljelih u skrb).

Premda je zdravstveni sustav u Hrvatskoj dostupan za sve građane, većina pripadnika rizičnih skupina za zarazu HIV-om (MSM – muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima, intravenski korisnici droga, transrodne osobe, seksualni radnici) se ne odlučuje za testiranje unutar sustava. Tome zasigurno pridonosi stigma i sam osjećaj nelagode koji se povezuje s ‘ulaskom u sustav’, a ponekad i značajne prepreke unutar samog sustava koje otežavaju cijeli proces. Centri za testiranje u zajednici su već duže vremena globalno prepoznati kao dobar model koji omogućava obuhvaćanje najugroženijih skupina. Također su prepoznati i kao jedan od alata za otkrivanje rane HIV infekcije. CheckPoint centar u Zagrebu u prijateljskoj i opuštenoj atmosferi, lišenoj svake stigme i predrasuda omogućava besplatno, anonimno i brzo testiranje na HIV, HCV a odnedavno i sifilis, a osim toga stručni tim kojeg čine psiholog i liječnik omogućava prilagođenu edukaciju, savjetovanje i preporuke vezane za zaštitu spolnog zdravlja te korisnike upućuje na druge lokacije unutar zdravstvenog sustava ovisno o procjenjenim individualnim potrebama (testiranje na ostale spolno prenosive bolesti, preporuka ponavljanja testa nakon ‘window’ perioda, preporuka za uzimanje PrEP-a – preekspozicijske profilakse i sl.). Ukoliko bilo koji od učinjenih testova bude pozitivan, po saznavanju dijagnoze korisnik obavlja razgovor s psihologom te se upućuje na ulazak u skrb što u većini slučajeva znači specijalistički pregled već idućeg, a ponekad i istog dana.

U Hrvatskoj je sustav skrbi za oboljele od HIV-a centraliziran i svi bolesnici se liječe u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ (KZIB) u Zagrebu s kojom CheckPoint centar ima dugogodišnju uspješnu suradnju. Antiretrovirusni lijekovi se dobijaju iz bolničke ljekarne te su za sve osobe sa zdravstvenim osiguranjem u Hrvatskoj besplatni. U razdoblju od siječnja 2013. do prosinca 2018. godine ukupno 587 osoba je uključeno u skrb u Hrvatskoj. U tom razdoblju je prvi HIV pozitivan test učinjen u: bolnici (osim u KZIB) u 25.6%, VCT centrima (‘voluntary counselling and testing’) u 25%, KZIB u 17.5%, centrima za testiranje u zajednici (CheckPoint, LGBT) u 14.5%, na ostalim mjestima u 10.6% i na nepoznatim lokacijama u 6.8% osoba. Otkrivanje HIV dijagnoze u ranom stadiju dokazano smanjuje morbiditet i mortalitet, utječe na kvalitetu života i smanjuje šansu za daljnjim širenjem infekcije. Broj CD4 limfocita kod otkrivanja HIV infekcije služi kao marker stanja imunološkog sustava osobe, pa tako niži broj CD4 govori u prilog oslabljenog imunološkog sustava uslijed HIV infekcije te njezinom kasnijem otkrivanju. Medijan CD4 limfocita za sve osobe koje su uključene u skrb od 2013. – 2018. U Hrvatskoj je bio u rasponu od 255 do 355/µL. Medijan CD4 limfocita s obzirom na mjesto prvog pozitivnog testa na HIV je prikazan u tablici. Vidljivo je da su bolesnici čija je HIV infekcija otkrivena u centrima za testiranje u zajednici imali najveći broj CD4 limfocita pri ulasku u skrb, što znači da je njihova infekcija otkrivena u ranijem stadiju u odnosu na osobe testirane na drugim lokacijama. U razdoblju od 2014. – 2018. godine unutar 7 dana od prvog HIV pozitivnog testa u skrb je uključeno ukupno 53% osoba, unutar 14 dana 78%, unutar jednog mjeseca 91% a unutar tri mjeseca 96% osoba zaraženih HIV-om.

Tablica. Medijan CD4 limfocita pri uključenju u skrb s obzirom na mjesto prvog HIV pozitivnog testa u razdoblju od 2013. do 2018. godine (N=580)

Već niz godina su centri za testiranje u zajednici prepoznati kao jedan od glavnih alata za postizanje prvog ’90’ cilja za kraj epidemije HIV-a, a podaci za Hrvatsku pokazuju kako imaju i vodeću ulogu u otkrivanju rane HIV infekcije. Izrazito brzo uključivanje u skrb ukazuje na odličnu suradnju CheckPoint centra i ostalih mjesta za testiranje na HIV s Klinikom za infektivne bolesti. CheckPoint i ostali centri u koordinaciji sa zdravstvenim sustavom značajno doprinose postizanju ciljeva za kraj epidemije HIV-a, pridonose prevenciji, prepoznavanju rizičnih ponašanja, edukaciji te smanjenju diskriminacije i stigme. Za kraj bi se moglo reći – nastavimo zajedno raditi ono što daje odlične rezultate i ohrabruje razmišljanja o potencijalnim strategijama koji su na tragu ove dobre prakse!

Autori: Nikolina Bogdanić, dr.med., prof.dr.sc. Josip Begovac, dr.med., Klinika za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”

Izvor: HIVhep Godišnjak za zdravstvene djelatnike, Izdanje 2020. 


U partnerstvu sa: