Rizično spolno ponašanje i problemi s mentalnim zdravljem mogu utjecati jedni na druge, a problemi najčešće mogu zahvatiti zdravlje mladih osoba, djevojaka i dječaka. Pubertet i ulazak u odraslu dob je razdoblje u kojem se osoba formira, a karakteriziraju ga razvoj i istraživanje seksualnosti, eksperimentiranje, a često i rizično ponašanje.. Također, to je i razdoblje u kojem se mogu pojaviti problemi s mentalnim zdravljem, kao što su anksioznost i depresija.
Posve je normalno da u toj dobi mladi budu znatiželjni, željni novih iskustava te imaju potrebu osjećati se odraslo i dokazivati se, sebi i drugima. Međutim, sklonost rizičnim ponašanjima može biti i odraz nekog dubljeg problema, ne samo proces odrastanja. Ovim spomenutim problemima nedostaje učinkovitija prevencija i pristupi koji bi se njima bavili na način da ih se tretira isprepletenima, a ne odvojenima. Primjerice, spolno zdravlje obuhvaća i elemente seksualnosti uz koje se javlja niz psiholoških previranja i ponekad stigme od okoline i društva, a ako ih ne procesuiramo na zdrav način, ti problemi mogu dovesti do povećanog korištenja alkohola i drugih psihoaktivnih sredstava, nezaštićenih spolnih odnosa, samoozljeđivanja i drugog autodestruktivnog ponašanja.
Mogu li spolno prenosive bolesti (SPB) uzrokovati probleme s mentalnim zdravljem?
SPB su često povezane sa stigmom i sramom zbog čega se možemo osjećati loše. Grižnja savjesti dovodi do depresije i drugih problema s mentalnim zdravljem. Stigma vezana uz SPB može obeshrabriti osobu da se pravovremeno testira i liječi. Već unaprijed očekujemo negativnu reakciju od strane društva, počevši od zdravstvenih djelatnika koji testiraju, ali i od najbližih oko sebe. Sram je reakcija, odnosno, osjećaj motiviran iznutra, definira se kao negativna emocija koja se javlja kada osoba iskusi neuspjeh u kontekstu osobnog ili društvenog standarda, osjeća se odgovorno za taj neuspjeh i vjeruje da je ono odraz osobne nesposobnosti. Moguće je da osjećaj srama pa tako i stigma dolaze od uvjerenja da s nama nešto nije u redu ili da nismo vrijedni. U kontekstu SPB, spolno zdravlje i seksualnost općenito je često još uvijek tabu tema u našem okruženju, i doživljava se kao nešto odbojno.
Dodatno, sram i stigma vezani uz SPB povećavaju poteškoće u razgovoru o temama vezanima uz seks i seksualnost s partnerom, kao i nespremnost na razgovor s liječnikom o spolnom i reproduktivnom zdravlju.
Mladima je obično neugodno razgovarati o spolnim ponašanjima i navikama, seksualnosti te o SPB s bliskim osobama. Postavljanje pitanja, priznavanje dijagnoze SPB, traženje pomoći od roditelja ili partnera je i dalje rijetko. O tim temama se još uvijek ne priča dovoljno, postoji osjećaj nelagode te strah od osuđivanja, usprkos tome što je poznato da otvoreni razgovor o spolnosti s roditeljima ili drugim bliskim osobama povoljno utječe na sigurnije i odgovornije ponašanje. Poboljšanje edukacije o spolnom zdravlju, bolje mogućnosti i dostupnost testiranja i liječenja infekcija mogli bi doprinijeti smanjenju stigme povezane sa SPB.
Kako se čini, mladima je lakše priznati da su se testirali na SPB, ili dobili pozitivan nalaz, partneru u dužoj, stabilnoj vezi, nego onoj osobi s kojom imaju seksualne odnose bez definirane veze. Očekivanja su da će se prema njima „usputni“ partner lošije odnositi nakon ove informacije. Također, teže bi roditeljima priznali da imaju SPB.
Objašnjenje bi se moglo potražiti u tome što se za razgovor sa stabilnim partnerom mogu unaprijed pripremiti, jer je u monogamnom odnosu uspostavljeno međusobno povjerenje i postoji sigurnost koja stvara podržavajuće okruženje.
U drugim tipovima odnosa, onima izvan dugoročne veze, često želimo kontrolirati kako nas drugi doživljaju, stoga i manje dijelimo osjetljivije osobne informacije. Često želimo ostaviti bolji i pozitivniji dojam o sebi, posebice dok smo u pubertetu.
Razgovor o seksu može sam po sebi biti težak, no to je jako važan dio komunikacije u stalnom ili privremenom seksualnom/romantičnom/intimnom odnosu. Razumljivo je da se javlja osjećaj srama prilikom razgovora o spolnom zdravlju s nekim tko nam je možda još uvijek stranac, u odnosu u kojem još nisu uspostavljeni stabilnost i povjerenje.
Dodatno, mnogima su sram i stigma povezani sa spremnošću razgovora s roditeljima o seksu. Manje je vjerojatno kako će se mladi obratiti roditelju za savjet ili podršku, bilo emocionalnu, financijsku ili za informaciju, ako percipiraju ili su iskusili sram vezan za seks i SPB. To se onda može odraziti i na partnersku komunikaciju, jer nisu imali pozitivno okruženje u obitelji vezano uz seks, stoga teže ostvaruju bliskost i podršku s partnerima u ovim temama.
Vođenje razgovora s roditeljima o SPB, rizicima i sigurnom seksu povećava vjerojatnost odgovornog spolnog ponašanja, naviku korištenja zaštite i testiranja kada osoba postane spolno aktivna. U vremenu hook up kulture i one night stand-a, razgovor s partnerima o SPB, rizicima i sigurnom seksu također povećava vjerojatnost korištenja zaštite, testiranja i smanjenje rizika za prijenos infekcije. Potrebno je stvoriti pozitivno ozračje.
Iako se bakterijske SPB mogu jednostavno izliječiti primjenom antibiotika, s mentalnim zdravljem nije tako jednostavno. Dijagnoza neke SPB može biti stresna, pa čak i traumatična. Posebice ako je u pitanju ozbiljna, teško izlječiva ili neizlječiva infekcija. Kronične infekcije više utječu na svakodnevni život pojedinca, odnosno na samopouzdanje, osjećaj privlačnosti, seksualni identitet pa tako i na mogućnost da osoba u budućnosti razvije intiman i prisan odnos s nekim. One mogu utjecati na našu budućnost, jer primjerice u slučaju infekcije HIV-om osoba će cijeli život trebati uzimati lijek, što nije tako mala stvar, a neke neliječene SPB mogu uzrokovati poteškoće sa zanošenjem ili neplodnost ili se mogu ponovo javljati kao što je herpes. Osim toga, uznapredovali stadiji sifilisa može direktno uzrokovati oštećenja živčanog sustava i poteškoće s mentalnim zdravljem kao što su demencija i psihoza, ako se ne liječi na vrijeme. Iz tih razloga, osobe s kroničnim SPB iziskuju više psihološke i socijalne podrške od zajednice i obitelji, kako bi se pojedinac lakše emocionalno nosio s psihološkim, fizičkim pa i financijskim posljedicama koje infekcija donosi. U tim će slučajevima, pojedinci možda posebno osjećati potrebu reći svojim bližnjima svoju dijagnozu, kako bi osjećali da nisu sami u tome i da se lakše suoče sa strahovima vezanim uz dijagnozu. Međutim, kako je većina SPB lako izlječiva, posebice ako se dijagnosticira i liječi pravovremeno, ili izostaju simptomi, pojedincima se u tim slučajevima čini da se lakše s tim nose ako samostalno rješavaju problem, bez toga da kažu roditeljima ili partneru.
Ranija istraživanja su pokazala kako su stigma i sram zbog SPB povezani s odgađanjem liječenja, te da potencijalno mogu time narušiti cjelokupno fizičko zdravlje, a također povećavaju i rizik za prijenos infekcije.
Kako bismo unaprijedili pristupe ovoj problematici, trebamo revidirati tradicionalne definicije stigme oko SPB. Pritom je važno staviti naglasak na zdravstvene djelatnike kojima bi se, u idealnom slučaju, osobe trebale prve javiti za savjet i liječenje. Osviještenost i senzibilitet za temu spolnog zdravlja uvelike pomaže u smanjenju stigme i posramljivanja vezanih uz spolne odnose. Primjerice, umjesto pretpostavki da je u svim slučajevima za sve osobe najbolji način zaštite od SPB monogamna veza, potreban je individualni pristup, te razgovarati o situaciji u kojoj se osoba našla i shodno tome savjetovati. Primjerice, kako se učinkovito koriste kondomi ili pružiti upute za razgovor s partnerom o spolnom zdravlju. Ovako osobu ne posramljujemo već joj pomažemo kako može zaštititi svoje zdravlje i potaknuti za ponovni dolazak liječniku ukoliko dođe do slične situacije odnosno potrebe za savjetovanjem sa stručnjakom o ovim temama. Time se čuva zdravlje pacijenta, njegovog partnera, a dugoročno i smanjuju troškovi medicinskih postupaka, jer prevencija i rano otkrivanje i liječenje imaju povoljnije ishode. Dosadašnje viđenje SPB često izaziva u nama generalizaciju zaključaka, viđenje da je osoba koja češće mijenja partnere, osoba „niskog morala“, „promiskuitetna“, bez da promatramo njenu situaciju s individualnim pristupom kao jedinstveno iskustvo.
Iz svega navedenog možemo prepoznati da postoji važna spona između spolnog i mentalnog zdravlja. Međusobno su isprepleteni i važno je staviti naglasak na osvještavanje društva po ovom pitanju, a posebice na način komunikacije između zdravstvenog djelatnika i pacijenta. Na ovaj način ne štitimo samo zdravlje pojedinca nego štitimo i zdravlje cijele zajednice.
EDUKATIVNI VIDEO: SPOLNO I MENTALNO ZDRAVLJE
Mišljenje stručnjaka:
Adolescenti, reagiraju na promjene u civilizacijskom društvu koje pokazuje sve češće simptome nedostatka zadovoljstva i smisla. Prirodni izvori zadovoljstva kao društveni odnosi, priroda i upoznavanje sa spolnošću, kroz stoljeća su pokretali društvene tokove i inspirirali promjene. Cilj nam je da kao zdravstveni djelatnici, stručnjaci i roditelji pomognemo i educiramo naše mlade generacije da spolnost, spolni život mladih, redovne kontrole vezano uz spolno zdravlje više nisu tabu, niti smiju biti tabu već se o njima treba otvoreno razgovarati kako bi smanjenjem ne znanja smanjili i djelovali na mentalno zdravlje. Iskustva u zadnje dvije godine pokazala su da na mentalno zdravlje mladih sve više utječe neprovođenje edukacije u školama, uključujući edukaciju vezanu uz spolno zdravlje, a sve zbog posljedica širenja COVID 19 pandemije. Sada kada su brojevi oboljelih manji, potrebni su nam svi dostupni materijali kako bismo otvorili ponovo put za dostupnu i dovoljnu edukaciju vezanu uz spolno zdravlje. Jedna od općenitih zadaća adolescencije u području mentalnog zdravlja je da razriješi potrebe za sigurnošću, prisnosošću, a među tim potrebama jedna od glavnih zadaća adolescencije je uključivanje seksualnosti (spolnosti) u međusobnu komunikaciju i izgradnja osjećaja osobne vrijednosti. Time čuvamo mentalno zdravlje naših adolescenata. Ako ne podržavamo nastojanja za edukacijom na tom području to može uzrokovati zbunjenost, nesigurnost i osjećaj usamljenosti adolescenata , te osjećaja da on/ona nije „dovoljno“ dobar/a, posebice kod nekih adolescenata.
Mišljenja sam da trebamo pisati što više stručnih tekstova na ovu temu koji će biti dostupni adolescentima radi odgovarajuće edukacije, stjecanja samopouzdanja i očuvanja njihovog mentalnog (i spolnog) zdravlja.
Neda Ferenčić Vrban, dr.med.
Specijalist školske medicine
Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar
Autor: Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa
Literatura:
(1) https://www.openaccessgovernment.org/sexual-health-of-teens-2/125073/
(2) https://www.simplymedsonline.co.uk/blog/can-sexually-transmitted-diseases-cause-mental-illness
(3) https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC8297218/
