Biti medicinska sestra jedinstven je poziv koji traži ono najljepše u ljudskom biću – humanost i predanost pozivu.
“Jedinstvena uloga medicinske sestre je pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom, u obavljanju onih aktivnosti koje doprinose zdravlju ili oporavku (ili mirnoj smrti), a koje bi pojedinac obavljao samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju i znanje.” (V. Henderson)
U starom Rimu krajem 4. stoljeća spominju se prve sestre matrone koje su njegovale siromašne i bolesne osobe. Srednji vijek vrijeme je otvaranja prvih ubožnica – hospicija gdje su njegovani bolesnici. Početkom 20. stoljeća medicinska sestra Florence Nightingale napisala je Nightingaleinu zakletvu koja predstavlja početak sestrinskog kodeksa.
Smisao sestrinske prakse proizlazi iz skrbi bolesnika gdje se bolesnik stavlja u središte zbivanja kao cjelovita i univerzalna osoba. Sestrinska skrb usmjerena je na pružanje njege bolesnika poštujući njegovu autonomiju i integritet. Ako problem bolesnika zahtjeva dodatnu skrb, medicinska sestra treba prepoznati tu potrebu i konzultirati se sa stručnim suradnicima. Na taj način medicinska sestra čini most između bolesnika i drugih suradnika iz drugih znanstvenih grana.
Temeljnim vrlinama sestrinstva smatraju se suosjećajnost, hrabrost i savjesnost. Savjesna sestra se pita na koji način i koja sredstva treba ulagati u obavljanje aktivnosti kod bolesnika kada on to ne može ili ne želi. Kako ga motivirati i potaknuti na suradnju?
Otvorenošću i suosjećanjem ona postiže povjerenje i poštovanje što pridonosi uspješnom radu u procesu stvaranja zdravlja i liječenja bolesti. Ali, što se događa kada sestra zbog umora i istrošenosti na poslu i sama postane mogući bolesnik? Kad svakodnevne radne aktivnosti postanu opterećenje.
Kako i kada nastaju ekspozicijska stanja?
Poznato je da medicinsko osoblje ima visok stupanj odgovornosti prema ljudskom životu i zdravlju. Čimbenici koji uzrokuju burn out sindrom su nedovoljan broj djelatnika, veliki obim posla, neadekvatan radni prostor, manjkavost vremena i preopterećenost aktivnim radnim satima, a sve to rezultira većom mogućnošću ubodnih incidenata.
Jedan od brojnih zdravstvenih djelatnika koji su doživjeli ubodni incident bila sam i ja. Mlada i neiskusna, zbog preopterećenosti poslom i radnim zadacima i općeg neznanja doživjela sam ubodni incident na radnom mjestu – Zavodu za infekcije imunokompromitiranih bolesnika u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“.
Bila sam šokirana i u nevjerici. Osjećala sam strah i željela sam pobjeći. Osjećala sam paniku, bijes i tugu. Trenutak nepažnje, brzina i neznanje doveli su me u nezavidnu situaciju.
Prilikom apliciranja lijeka bolesniku sa slabim krvnim žilama, eksponirala sam se na korištenu iglu dok sam vraćala zaštitnu kapicu. Vrh igle duboko se zabio u jagodicu moga kažiprsta. Kapljice krvi na rukavici ukazivale su na mjesto uboda. Prvo pitanje u mojoj glavi bilo je: Zašto si to učinila? Zašto si vraćala kapicu na iglu?
Pobjegla sam iz bolesničke sobe bez objašnjenja. Mahnito sam prala ruke pod mlazom vode kako bih isprala krv i svoju krivnju zbog nepažnje i nepromišljenosti. Panika se gomilala i jedva sam čekala završetak smjene kako bih otišla kući. Nisam nikome željela reći što mi se dogodilo kako me ne bi kritizirali i ismijavali. U sigurnosti svog doma počela sam intenzivnije razmišljati o nastaloj situaciji. Pokušavala sam se sama utješiti da će sve biti u redu, ali crv sumnje počeo je rasti i postavljati pitanja: Što ako sam se inficirala HIV-om? Postoji li nešto što mogu učiniti? Cijelu noć sam imala noćne more. Mučila sam samu sebe. Jutro je donijelo nadu i snagu da potražim pomoć. Vratila sam se na odjel i šeficu zamolila za razgovor. Sa suzama u očima i drhtavim glasom i odlučnosti da mi je potrebna pomoć – ispričala sam joj što se dogodilo. Saslušala me je i uputila u daljnju obradu (postekspozicijski postupak). Njezin zagrljaj i tople riječi utjehe pomogle su mi u svladavanju straha od moguće infekcije.
Prijavila sam incident odgovarajućoj službi, prošla razgovor sa liječnikom i ispunila upitnik kojima se skupljaju podaci važni za obradu i praćenje. Preostalo mi je dugo čekanje nalaza i rezultata. Osobnu muku i pitanja je li nalaz uredan ili ne pokušavala sam olakšati radom, ali i učenjem o HIV-u. Na sreću, moj je nalaz bio uredan i odlučila sam educiranjem pomoći svojim kolegama i kolegicama koji se nađu u ovakvim situacijama.
U situacijama kada je moguća ekspozicija, važno je napomenuti osnovne mjere prevencije koje mogu pomoći u sprječavanju infekcije. Osnovne mjera prevencije su standardne mjere zaštite, predekspozicijska profilaksa (PEP) i zbrinjavanje ekspozicijskih incidenata. Standardne mjere zaštite podrazumijevaju nošenje zaštitne opreme (zaštitne rukavice, pregače, maske…) te korištenje zaštitnih postupaka (pranje ruku, pravilno odlaganje oštrih predmeta, pravilan transport materijala u odgovarajućim spremnicima). S obzirom da rad s bolesnicima uključuje i rizik ekspozicijskih incidenata, potrebna je neprestana edukacija zdravstvenih djelatnika o standardnim mjerama zaštite i o provođenju PEP-a kao mogućnosti smanjenja rizika infekcije HIV-om.
Autor: Anita Gavranović, bacc. med. techn.
