Praćenje i kontrola spolno prenosivih bolesti (SPB) dio je druge generacije praćenja i kontrole infekcije HIV-om. Kretanje pojavnosti spolno prenosivih bolesti jedan je od pokazatelja rizika za zarazu HIV-om. Prisutnost neke SPB, pogotovo one koja oštećuje sluznicu povećava rizik za zarazu HIV-om. Stoga su mjere prevencije i liječenja SPB važne za integrirani pristup prevenciji infekcije HIV-om. Testiranje na SPB jedna je od ključnih mjera za rano otkrivanje infekcije i uspješno liječenje.
Kada govorimo o testiranjima na spolno prenosive bolesti, u Hrvatskoj je situacija sljedeća: žene se mogu testirati uz ginekološki pregled na način da uz liječničku uputnicu uzorak obriska vrata maternice i rodnice koji je uzeo ginekolog donesu u mikrobiološki laboratorij u županijski zavod za javno zdravstvo, Hrvatski zavod za javno zdravstvo ili neku drugu zdravstvenu ustanovu koja radi mikrobiološke pretrage. Muškarci se uz liječničku uputnicu mogu testirati u zavodima za javno zdravstvo, ili uz uputnicu na preporuku dermatovenerologa ili urologa. Pretrage se rade iz sljedećih uzoraka: obrisak mokraćne cjevi (uretre), mokraća (urin) i sjemena tekućina (ejakulat). Odraslim osobama na temelju anamneze, procijene rizika i kliničke slike ili na preporuku specijalista dermatovenerologa ili urologa, uputnicu izdaje obiteljski liječnik, a učenicima i studentima uputnicu može dati i školski liječnik. Sve navedene pretrage mogu se obaviti u sustavu javnog zdravstva uz HZZO uputnicu, a bez uputnice, kada osoba sama zatraži pretragu, ili u privatnom zdravstvenom sektoru, uz plaćanje. U Hrvatskoj je dostupan i test kojim se muškarci mogu testirati na sedam spolno prenosivih bolesti iz jednog uzorka urina (C. trachomatis, N. gonorrhoeae, M. hominis, M. genitalium, U. urealyticum, U. parvum i T. vaginalis), a to se može obaviti u NZZJZ „Dr Andrija Štampar, na uputnicu ili uz plaćanje. Tim multipleks testom testiraju se uglavnom muškarci sa simptomima uretritisa, koji uključuju iscjedak, crvenilo, učestalo mokrenje, peckanje pri mokrenju. Muškarci se uz preporuku specijalista mogu i bez uputnice testirati na neke spolno prenosive bolesti (klamidijsku infekciju, sifilis, gonoreju, HIV i virusne hepatitise) i u „Popodnevnoj Klinici“ u Klinici za zarazne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu.
U centrima za dobrovoljno savjetovanje i testiranje dostupno je anonimno i besplatno (bez uputnice) testiranje na HIV, hepatitis B i C, a u nekim centrima i na sifilis, u osam gradova u Hrvatskoj (Rijeka, Pula, Zadar, Split, Dubrovnik, Osijek, Slavonski Brod, Zagreb), te u izvaninstitucionalnim centrima u zajednici, u prostorima organizacija civilnog društva u suradnji sa zdravstvenim ustanovama na nekoliko lokacija, primjerice u Zagrebu u CheckPoint centru Zagreb (Hrvatska udruga za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa – HUHIV), LGBT Centar (udruga Iskorak), udruga Hepatos Rijeka u Rijeci, udruga HELP i Hepatos u Splitu.
U centrima za anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje proces testiranja odvija se u tri koraka:
1. Savjetovanje prije testiranja – povjerljiv razgovor savjetnika i osobe koja se došla testirati; savjetnik procjenjuje koliko je osoba bila ili jest u riziku od zaraze HIV-om, virusnim hepatitisima i SPB, odgovara na pitanja vezano uz rizike i načine zaštite spolnog zdravlja
2. Testiranje – dobivanje šifre pod kojom se označava uzorak i vađenje krvi.
3. Savjetovanje poslije testiranja – savjetnik priopćuje nalaze i objašnjava rezultat testa (do 7 odnosno 14 dana od vađenja krvi).
U udrugama se testiranje provodi u suradnji sa zdravstvenim ustanovama (Klinikom za zarazne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, zavodima za javno zdravstvo), uglavnom tzv. brzim testovima kod kojih je rezultat gotov za 1 min do 20 min, ovisno o testu. Postupak testiranja sastoji se od razgovora sa savjetnikom koji uključuje procjenu rizika te informiranja i savjetovanje o načinima zaštite; zatim slijedi testiranje koje provodi liječnik uzimanjem uzorka iz usta (oralna tekućina) ili jagodice prsta (krv), ovisno o vrsti testa. Nakon očitanja rezultata, liječnik priopćava korisniku rezultat testa uz objašnjavanje njegovog značenja, te u slučaju potrebe daje preporuke za druge preventivne mjere. U slučaju pozitivnih nalaza probirnog testiranja, korisnicima se pruža psihosocijalna podrška te se upućuju na daljnje pretrage i liječenje, uz pismene informacije gdje se trebaju javiti.
U posljednje vrijeme u stručnoj javnosti raspravlja se o potrebama i pitanjima u području pružanja zdravstvenih usluga dijagnosticiranja, liječenja i prevencije spolno prenosivih bolesti te iznose mišljenja o mogućnostima poboljšanja sustava skrbi i upućivanja pacijenata sa simptomima, pitanjima i zabrinutošću u vezi SPB. Nedavno je na jubilarnom desetom Hrvatskom kongresu o urogenitalnim i spolno prenosivim infekcijama koji se održavao od 18. do 20. svibnja 2018. godine u Opatiji, održan okrugli stol „Budućnost STD klinika“ na kojem su sudjelovali razni stručnjaci koji se bave spolno prenosivim bolestima (urolog, dermatovenerolog, epidemiolog, molekularni mikrobiolog, infektolog). Iako su se u posljednjem desetljeću dogodila neka poboljšanja u području prevencije, ranog otkrivanja i liječenja SPB-a (npr. uspostavljanje centara za anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje na HIV, hepatitis B i C i sifilis, uvođenje testiranja u zajednici u suradnji sa zdravstvenim ustanovma i organizacijama civilnog društva), a neki resursi postoje odavno (npr. ambulante dermatovenerologije i urologije, savjetovališta za reproduktivno zdravlje za mlade u okviru školske medicine), još uvijek usluga testiranja i liječenja SPB-a nije lako ni univerzalno dostupna po više parametara (prema spolu, radnom vremenu, geografskoj dostupnosti) i ima prostora za poboljšanja.
Na nekim malobrojnim jedinicama u zdravstvu liječnici malo modificiraju pravila i koriste „sive“ zone zdravstvenog sustava u želji da olakšaju dostupnost usluge i pomognu pacijentima. No to je povremeno i ponegdje, uglavnom u Zagrebu, zahtijeva dodatni angažman i dugoročno možda nije održivo. Prema mišljenju stručnjaka, potrebno je ukazati na veličinu i važnost spolno prenosivih bolesti i potrebu za poboljšanjem organizacije sustava u smislu poboljšanja dostupnosti zdravstvene usluge. Važno je da kliničari i liječnici koji ih dijagnosticiraju redovitije prijavljuju SPB u okviru epidemiološkog sustava praćenja zaraznih bolesti jer je to jedan od ključnih preduvjeta za poznavanje epidemiološkog stanja, planiranje i evaluaciju intervencija. Također, tu bi s podacima doprinijela i epidemiološka biobihevioralna istraživanja na nacionalnom uzorku. Važno je uvesti poboljšanja dostupnosti i mogućnosti ostvarivanja zdravstvene zaštite testiranja i liječenja SPB-a s obzirom na postupak upućivanja korisnika, radno vrijeme i geografsku raspodjelu gdje se usluga nudi, posebice za mlade i ključne populacije koje su najviše pogođene SPB-om. Zatim, kao i u drugim područjima u medicini, važan je multidisciplinaran i integriran pristup – idealno bi bilo testiranje na više uzročnika SPB-a i liječenje na jednom mjestu, testiranje (i liječenje) spolnih partnera, cijepljenje (ili informiranje i preporuka o cijepljenju) protiv hepatitisa B, hepatitisa A i HPV-a za one koji nisu cijepljeni a imaju veći rizik od zaraze, savjetovanje i informiranje o zaštiti od SPB-a i unapređenju spolnog i reproduktivnog zdravlja te mogućnost pružanja psihosocijalne pomoći.
Okrugli stol samo je dotaknuo neka pitanja i moguća rješenja. Neki od preduvjeta za poboljšanje organizacije sustava su promjene i prilagodbe regulative u području zdravstvene zaštite i HZZO-a, poboljšanje koordinacije i jačanje uloge postojećih resursa u zdravstvu, a neke dodatne opcije mogu biti češće testiranje u zajednici u suradnji s udrugama civilnog društva, uvođenje mobilnih jedinica za testiranje i savjetovanje te samotestiranje. Neke od prilika su poboljšanje suradnje i sinergije između dionika, globalno partnerstvo i aplikacije za europske projekte.
Za konačno rješenje ovog pitanja bit će potrebne daljnje rasprave i savjetovanja u struci i javnosti, dobra volja i suradnja raznih struka i dionika te politička dobra volja. Sustav ne može počivati na entuzijazmu nekolicine zdravstvenih djelatnika i svjesnom zaobilaženju pravila kao paralelni sustav. Područje spolnog i reproduktivnog zdravlja važan je aspekt života kako za pojedinca i njegovu kvalitetu života tako i za društvo u cjelini, pogotovo u sadašnjoj demografskoj situaciji. Iskustvo rada u ovom području pokazuje da postoji potreba i da ljudi imaju pitanja za „doktore za spolno prenosive bolesti“ kako je rekao jedan korisnik, te da su zainteresirani za teme iz područja spolnog zdravlja.
Na kraju možemo zaključiti da usprkos ograničenjima i izazovima u sadašnjoj organizaciji zdravstvenog sustava u području SPB-a, spolnog i reproduktivnog zdravlja, uvijek ima i prilika za poboljšanje sustava. Kad ima volje, ima i načina. Te bismo se stoga trebali zapitati: Možemo li bolje?
Autor: prim. Tatjana Nemeth Blažić, dr. med.
Izvor: HIVhep Godišnjak za zdravstvene djelatnike, Izdanje 2018.
