Napredak medicine i uvođenje novih lijekova omogućili su HIV bolesnicima značajno produljenje životnog vijeka. Kao posljedica produljenja trajanja i povećanja kvalitete života, javila se i promjena percepcije stomatološke skrbi. Umjesto samo sanacije akutnih stanja, HIV bolesnici od stomatologa sve češće zahtijevaju (a što će se sasvim sigurno nastaviti i u budućnosti) dugoročna rješenja za potpunu funkcijsku i estetsku rehabilitaciju stomatognatog sustava. Zubni implantati su nadomjesci koji su u posljednjih 30 godina napravili revoluciju u stomatologiji i postali nezaobilazno sredstvo za zbrinjavanje djelomične ili potpune bezubosti s postotkom uspješne oseointegracije u preko 95% slučajeva. Stoga se postavlja pitanje može li se u bolesnika s HIV-om planirati dugoročna stomatološka rehabilitacija upotrebom dentalnih implantata.
Prema nekim autorima, imunodeficijentna stanja poput HIV-a predstavljaju relativnu kontraindikaciju za ugradnju dentalnih implantnata (1,2). Sklonost infekcijama i posljedično, usporeno cijeljenje mekih i tvrdih tkiva mogu negativno utjecati na prognozu implantata što može biti razlog da stomatolog odabere drugu/konzervativniju opciju (3). Drugi razlog može biti i zabrinutost stomatologa zbog reakcije imunokompromitiranog bolesnika na invazivni zahvat ugradnje implantata. Međutim, već dulje vremena je poznato da invazivni stomatološki zahvati u bolesnika s HIV-om ne uzrokuju komplikacije u većem postotku u odnosu na zdravu populaciju (4.8%) (4,5). Komplikacije koje se najčešće javljaju u ovoj populaciji bolesnika su infekcija, bol i produljeno krvarenje. Osim po učestalosti pojavljivanja, komplikacije se ne razlikuju ni po svojoj kliničkoj slici niti po terapiji. Stoga je opravdano reći da se stomatološki zahvati u bolesnika s HIV-om mogu provoditi kao i u zdravoj populaciji dok su manje modifikacije potrebne jedino u uznapredovalim slučajevima bolesti (6–8).
Prema dostupnim dokazima u literaturi, čini se da ni s implantatima nije drugačije (9–12). Prvi slučaj ugradnje jednog implantata u HIV bolesnika opisan je 1998. godine, dvije godine nakon uvođenja visoko aktivne antiretrovirusne terapije (HAART) u kliničku praksu (13). U spomenutom slučaju, implantat je bio u funkciji nakon 18 mjeseci. Nakon toga objavljeno je još nekoliko prikaza slučajeva uspješne implantacije s razdobljem praćenja od 2 do 3 godine (14,15). 2007. godine objavljena je prva studija koja je uspoređivala kratkoročni uspjeh dentalnih implantata u HIV bolesnika i zdravoj populaciji (16). Navedena studija pratila je 20 HIV bolesnika i 9 kontrolnih zdravih ispitanika kroz 6 mjeseci. Iako se radi kratkom razdoblju praćenja, nije opisan ni jedan slučaj gubitka implantata, na temelju čega su autori zaključili da ne postoji razlika u ishodu implantološke terapije između HIV bolesnika i zdrave populacije. Do istog zaključka došli su Oliveira i sur. prateći 24 HIV bolesnika i 15 kontrolnih ispitanika kroz 12 mjeseci (17). U istoj studiji autori nisu uočili utjecaj broja kopija virusa i broja CD4+ limfocita na ishod implantološke terapije. U posljednjem sistematskom pregledu literature publiciranom nedavno, autori su na temelju podataka o 169 HIV bolesnika s ugrađenih 493 implantata koji su praćeni u prosjeku 47.9 mjeseci, izračunali da uspjeh dentalnih implantata u ovoj populaciji iznosi 94% što je usporedivo sa zdravom populacijom, pod uvjetom da su vrijednosti CD4+ unutar normalnih vrijednosti (<200) (9). U pacijenata s vrijednostima CD4+ limfocita nižim od 200, ugradnja implantata je moguća iako je postotak neuspjeha u ovoj populaciji nešto veći i iznosi 10% (3).
Na temelju svega navedenog, može se zaključiti da upotreba dentalnih implantata u HIV bolesnika ne nosi ništa veći rizik od komplikacija i neuspjeha u odnosu na zdravu populaciju. Također, nisu potrebne nikakve modifikacije protokola ugradnje dentalnih implantata u odnosu na zdravu populaciju samo zbog činjenice da bolesnik ima HIV.
Kao i u zdravoj populaciji odluka o izboru terapije temelji se na općem stanju bolesnika i njegovoj sposobnosti da podnese planirani zahvat, omjeru rizika i koristi zahvata na cjelokupno zdravlje bolesnika te, ne manje važno, motivaciji bolesnika i njegovim financijskim mogućnostima.
Autor: prof. dr. sc. Vlaho Brailo, dr. med. dent.
Izvor: HIVhep Godišnjak za zdravstvene djelatnike, Izdanje 2019.
