Preporuke i praktične informacije za pristup oboljelima od HIV infekcije prilikom obavljanja profesionalnog rada za zdravstvene djelatnike, socijalne radnike, psihologe, poslodavce, učitelje i ostala zanimanja.
Pravo na privatnost HIV pozitivnih osoba
Pravo na privatnost svim osobama zajamčeno je Ustavom RH u čl. 35 (“Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.”) i čl. 36. (“Svakom se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka.”), čl. 8. EKLJP, te pojedinim nižim propisima kojima se jamči pravo privatnosti u određenom području koju isti reguliraju. Zaštita privatnosti, odnosno očuvanje tajnosti HIV statusa osoba koje su HIV pozitivne od ogromne je važnosti. Živimo u društvu u kojemu je, na žalost, HIV pozitivan status stigmatiziran. Saznanje o njemu od strane preširokog broja ljudi može dovesti već ionako slabiju društvenu skupinu u još teži položaj, otežavanjem zaposlenja, pristupa određenim zdravstvenim uslugama, uslugama socijalne skrbi, itd. Zato je pravo na privatnost u svakom pojedinom području detaljnije obrađeno u okviru pojedinog relevantnog dijela ovog portala. U ovom poglavlju osvrnuti ćemo se na pravo na privatnost u općenitom smislu. Prije svega, navedimo kako je osnovni pravni izvor kojim se uređuje pravo na privatnost
Zakon o zaštiti osobnih podataka (1) (dalje: ZZOP). Prema ZZOP-u, osobni podatak je svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koju se može identificirati, odnosno čiji se identitet može izravno ili neizravno utvrditi, na temelju određenih informacija o njoj. Zdravstveni podaci spadaju u posebnu kategoriju osobnih podataka. Njihovo prikupljanje je uređeno čl. 8. i 9. ZZOP-a. Prikupljanje podataka o, između ostaloga, zdravlju i spolnom životu, dozvoljeno je isključivo:
a. uz privolu ispitanika,
b. ako je potrebno u izvršavanju prava i obveza voditelja zbirke podataka na temelju posebnih propisa
c. ako je prikupljanje nužno radi zaštite života ili tjelesnog integriteta osobe koja daje podatak, ili neke treće osobe, ukoliko osoba o kojoj se podatak daje nije u stanju dati svoju privolu,
d. ako se prikupljanje provodi u okviru djelatnosti ustanove, udruženja ili bilo kojeg drugog neprofitnog tijela, pod uvjetom da se obrada odnosi isključivo na njihove članove, te da podaci ne budu otkriveni trećoj strani bez pristanka ispitanika,
e. u slučaju uspostave, ostvarivanja ili zaštite potraživanja temeljenih na zakonu,
f. ako je ispitanik sam objavio te podatke
g. ako je obrada potrebna u u svrhe preventivne medicine, medicinske dijagnoze, zdravstvene skrbi ili upravljanja zdravstvenim službama, pod uvjetom da podatke obrađuje zdravstveni djelatnik na temelju propisa i pravila donesenih od strane nadležnih tijela.
Predviđena je prekršajna odgovornost za odgovorne osobe koji postupaju protivno odredbama ZZOP-a.
Zakon o radu uređuje zaštitu privatnosti radnika u čl. 29. Osobni podaci radnika smiju se prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo ako je to određeno ZR-om, drugim zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno u vezi s radnim odnosom, a u kojem slučaju poslodavac mora unaprijed pravilnikom o radu odrediti koje će podatke u tu svrhu prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim osobama. Poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika, dužan je imenovati osobu koja mora uživati povjerenje radnika i koja je osim njega ovlaštena nadzirati prikupljaju li se, obrađuju, koriste i dostavljaju trećim osobama osobni podaci u skladu sa zakonom. Poslodavac, osoba koja nadzire prikupljanje osobnih podataka ili druga osoba koja u obavljanju svojih poslova sazna osobne podatke radnika, te podatke trajno mora čuvati kao povjerljive. Povreda prava na privatnost radnika predstavlja teži prekršaj poslodavca koji je kažnjiv novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna.
Zakon o zaštiti prava pacijenata kao jedan od vidova ostvarivanja načela humanosti zaštite prava pacijenata navodi u čl. 4., st. 1., t. 3. i poštivanje pacijentove privatnosti. Pri pregledu, odnosno liječenju, a naročito prilikom pružanja osobne njege, pacijent ima pravo na uvjete koji osiguravaju privatnost (čl. 28. ZZPP). Prekršajno je odgovorna zdravstvena ustanova, odnosno trgovačko društvo koje obavlja zdravstvenu djelatnost, koja uskrati pacijentu pravo na privatnost (novčana kazna od 10.000,00 do 50.000,00 kn), a prekršajno odgovara i odgovorna osoba u ustanovi, odnosno trgovačkom društvu (novčana kazna od 5.000,00 do 10.000,00 kn). Za povredu prava na privatnost prekršajno odgovara i privatni zdravstveni radnik (novčana kazna od 5.000,00 do 10.000,00 kn). Prema Zakonu o socijalnoj skrbi2 (dalje: ZSS) korisnik prava u sustavu socijalne skrbi ima pravo na poštivanje privatnosti prilikom pružanja usluga socijalne skrbi, a osoba koja pruža uslugu u djelatnosti socijalne skrbi ne smije narušavati privatnost korisnika usluge preko mjere nužne za njezino pružanje ili osiguravanje prava korisniku.
Zakon o medijima3 (dalje: ZM) u čl. 7. propisuje da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. Povrede prava na privatnost nema ukoliko u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti. U čl. 16. propisuje se da su mediji dužni poštivati privatnost građana, a osobito djece, mladeži i obitelji bez obzira na spol i spolno opredjeljenje. Novinari i ostale osobe u medijima moraju voditi računa i o zaštiti privatnosti HIV pozitivnih osoba. Oni ne bi smjeli, izravno ili neizravno, otkrivati njihov identitet, osim ukoliko osoba pristane na to. U slučaju kaznenih postupaka u kojima se kao optuženik ili oštećenik pojavljuje HIV pozitivna osoba, ne bi se smjelo u javnost izla- ziti s informacijom o njihovom HIV statusu.
Kaznenopravna zaštita prava na privatnost
Kazneni zakon u čl. 145. uređuje kazneno djelo neovlaštenog otkrivanja profesionalne tajne. Odvjetnik, javni bilježnik, zdravstveni radnik, psiholog, djelatnik ustanove socijalne skrbi, vjerski ispovjednik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije podatak o osobnom ili obiteljskom životu (što uključuje HIV status) koji joj je povjeren u obavljanju njezinog zvanja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. Nema kaznenog djela ukoliko je otkrivanje tajne počinjeno u javnom interesu ili u interesu druge osobe koji je pretežniji od interesa čuvanja tajne. Ovo kazneno djelo progoni se po prijedlogu oštećenika.
Nedozvoljena uporaba osobnih podataka, protivna zakonima i propisima RH, uključujući gore navedeni ZZOP, inkriminirana je kaznenim djelom nedozvoljene uporabe osobnih podataka u čl. 146. KZ-a, a za koji su predviđene kazne zatvora i do 5 godina za službene osobe. Kako ovo djelo pripada kaznenim djelima koje mogu počiniti zdravstveni i socijalni radnici, treba imati na umu slijedeće: većina je tih djela blanketne naravi što znači da Kazneni zakon u njihovu opisu ne određuje sav sadržaj kažnjivog ponašanja, već samo navodi da se to ponašanje sastoji u kršenju nekih propisa koji reguliraju pojedino zdravstveno područje (v. npr. čl. 181, nesavjesno liječenje). Tako će npr. osnovni zakoni koji se primjenjuju prilikom utvrđivanja kaznene odgovornosti liječnika biti Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o liječništvu, Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, Zakon o evidencijama u oblasti zdravstva, Kodeks medicinske etike i deontologije, razni protokoli, ali u obzir mogu doći brojni podzakonski akti što ih donose prvenstveno ministarstvo zaduženo za zdravstvo te Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Ovdje će doći u obzir i primjena međunarodnih dokumenata koja je RH ratificirala, npr. Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini s pratećim protokolima. Tako da što je to liječnička tajna i kako se ona štiti proizlazi i iz odredba Zakona o liječništvu i Kodeksa medicinske etike i deontologije.
Građanskopravna zaštita prava na privatnost
Zakon o obveznim odnosima (4) (dalje: ZOO) u čl. 19. propisuje da svaka fizička (i pravna) osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Prava osobnosti su, u smislu ZOO-a, prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu, i druga. Povreda ovih prava predstavlja povredu osobnih neimovinskih dobara, za koju oštećena osoba može, pod pretpostavkama iz ZOO-a, tražiti naknadu štete od počinitelja. Diskriminacija i odgovornost liječnika (zdravstvenog osoblja)
Što je diskriminacija i koji mogu biti njezini oblici?
Diskriminacija je svako nepovoljno postupanje prema nekoj osobi zbog njezinog HIV pozitivnog statusa. Zakonom o suzbijanju diskriminacije osigurava se zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije (5). U Republici Hrvatskoj, HIV pozitivan status je zakonski obuhvaćen terminom „zdravstveno stanje“. Diskriminacija se odnosi i na bolesti povezane s HIV-om, kao što su oportunističke infekcije i druga bolesna stanja koje nastaju uslijed napredovanja stečenog nedostatka imunosti. Bolesti koje nastaju uslijed AIDS-a katkada mogu prouzročiti invaliditet, kao što je npr. gubitak vida, pa je diskriminacija tada zabranjena i na osnovi invaliditeta. Neka osoba može biti diskriminirana po osnovi HIV pozitivnog statusa i invaliditeta što se smatra težim oblikom diskriminacije.
Diskriminacija može biti izravan i neizravna.
Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od gore navedenih osnova kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (6). Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po navedenoj osnovi, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (7). Prije nego navedemo razne forme nepovoljnog postupanja, moramo navesti da se, prema čl. 59 Ustava, svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom te da svatko ima pravo na zdrav život, a država osigurava uvjete za zdrav okoliš (čl. 70). Što se tiče ograničenja slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, ali svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (čl. 16 Ustava).
Nepovoljno postupanje može se dogoditi u svim aspektima života, a naročito:
— U radu i uvjetima rada
- uskraćivanje zaposlenja osobi zbog njenog HIV pozitivnog statusa, davanje otkaza zbog tog statusa, uskraćivanje mogućnosti napredovanja na poslu, davanje radnih zadataka koje ne odgovaraju kvalifikacijama radnika, koje oblike diskriminacije mogu počiniti poslodavac ili druge osobe koje su kod poslodavca nadređene radniku
- uskraćivanje prava na mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti. ograničavanje pristupa profesionalnog usmjeravanja, stručnog usavršavanja i prekvalifikacije, što mogu počiniti javne ustanove koje se bave odobravanjem takvih programa odnosno osobe koje su za takve programe odgovorne u javnim ustanovama— U obrazovanju, znanosti i športu
- uskraćivanje prava djece na upis u redovno školovanje, uskraćivanje prava studentima da pohađaju određeni studij ili da polaze određene studijske programe
- uskraćivanje prava na stjecanje znanstvenih kvalifikacija i napredovanja u akademskoj zajednici te uskraćivanje prava osobi koja živi s HIV-om da se bavim određenim oblicima športa, zabrana športašu da sudjeluje na sportskim natjecanjima i dr.— U području socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te za slučaj nezaposlenosti
- uskraćivanje prava na socijalnu zaštitu prema općim i posebnim propisima (npr. Obijanja smještaja u dom za starije i nemoćne), uskraćivanje pojedinih prava iz socijalne skrbi kao npr. pomoć i njega u kući, direktan rad s korisnicima, savjetovanje, odbijanje osobe koja živi s HIV-om u korištenju usluga doma socijalne skrbi ili drugih oblika skrbi povezanih sa HIV pozitivnim statusom ili invaliditetom
- uskraćivanje prava na mirovinu te drugih prava, kao što su npr. doplatak za djecu ili pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja ili profesionalne bolesti
- uskraćivanje prava na zdravstveno osiguranje ili prava iz zdravstvenog osiguranja (po- vezano sa područjem zdravstvene zaštite)
- uskraćivanje prava za slučaj nezaposlenosti, odbijanje osobnog kontakta sa nezaposlenom osobom, neuključivanje u mjere zapošljavanja, neposredovanje u traženju posla, odavanje informacije o HIV pozitivnom statusu mogućem poslodavcu
— zdravstvene zaštite
- uskraćivanje pojedinih ili višestrukih prava iz zdravstvenog osiguranja, kao što je prijem kod liječnika obiteljske medicine, doktora dentalne medicine, odbijanje pregleda i drugog pružanja direktne zdravstvene pomoći, odbijanje pružanja hitne medicinske pomoći, odbijanje obavljanja kirurških zahvata i drugih oblika medicinske pomoći. U praksi su se javljali i primjeri odbijanja HIV pozitivnih osoba u rehabilitacijskom liječenju.— pravosuđa i uprave
- stavljanje u neravnopravan položaj kao stranke u bilo kojem sudskom postupku, nepozivanje i nesaslušavanje na ročištima, uskraćivanje procesnih prava stranke u bilo kojem obliku, donošenje diskriminativnih odluka— stanovanja
- odbijanje osobe koja živi s HIV-om u uključivanju u programe stanovanja na lokalnoj razini, odbijanje davanja stana ili kuće u najam
— javnog informiranja i medija
- nepružanje informacija osobama koje žive s HIV-om, uskraćivanje prava da te osobe sudjeluju u javnom životu i prisustvuju u medijskim aktivnostima koje se tiču njihovog rada ili života
— pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih
- zabrana kupovanja određenih proizvoda, odbijanje pružanja usluga u privatnom ili javnom sektoru, povezano sa drugim područjima kao što su stanovanje, zdravstvena zaštita ili socijalne usluge, itd.
— članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama ili drugim organizacijama
- zabrana uključivanja u članstvo navedenih organizacija, ograničavanje sudjelovanja u tim organizacijama, sprječavanje napredovanja na političkim funkcijama
— sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu
- zabrana obavljanja kulturne i umjetničke djelatnosti, odbijanje izlaganja izložbi, performanska, koncerata i drugih kulturnih aktivnosti, zabrana dolazaka na kulturna događanja.
Ovo je samo dio „Smjernica za poboljšanje socijalne uključenosti oboljelih od HIV infekcije u Hrvatskoj“ . Cijele Smjernice možete pogledati na stranicama udruge HUHIV na www.huhiv.hr ili možete zatražiti svoju tiskanu kopiju.
Autori: doc. dr. sc. Sunčana Roksandić, dipl. iur. i sur.
Suradnici: Kristijan Grđan i Stjepan Šikoronja
